Na terapiji

Ali ne kod Mikija Manojlovića. I bolje, jer bih se vjerovatno zaljubila u njega. Prilika da razgovaraš iskreno o svojim mislima i osjećanjima.. pa budimo iskreni, to nikad nemamo. Lažemo porodicu, partnere, pa čak i prijatelje i sebe, glumimo neke uloge i završimo sa krizom srednjih godina ili već nekakvim strmopizdom. Da znam šta mi je ne bi mi trebala terapija. A tamo.. predivno, vrijeme stoji and it's finally all about me:D. Iako nemam kauč nego stolicu 😀 Helem, Dulchineja je poludjela, long live Dulchineja.

4 komentara

Komentariši