baš me nešto uzrujava što svaki post mora imati naslov.
nesreća je što živim u ovom postmodernom vremenu, pa ne vjerujem ni u šta. kriv je derida, lakan ili koji već sanavabič vid mader išuz čiji su pipci ostali u meni. gledam sliku djeteta koje spava na starom mostu pod vedrim nebom, gledam i plačem. podijelim je na fb-u, ne mogu to ne uraditi, svejednako misleći ko je i zašto počeo širiti te slike u predizbornom vaktu. mislim, baš sad da se pojave, a mostarci kažu da su ta djeca svakog ljeta tu. kakav li je lik taj koji se sjetio zloupotrijebiti zloupotrebljavanje te djece, kakvi su njegovi mader išuz. i jesam li ja budala što se tome čudim. i gdje budu ta djeca preko zime, je li im hladno, jesu li bolesna, nema nikog da ih pokrije, zašto mi ne možemo učiniti ništa. ima li uopće dobrih ljudi u politici, može li ih biti kad u ovoj jadu i bijedi dobiju neku moć i paru. ima li uopće dobrih ljudi među ljudima.
