Gledano okom žene

-------------------------------------------------------------------------------


05.09.2016.

tračam

i uze žena onaj ćevap, pa nožem i viljuškom (ko još na ćevap ide nožem i viljuškom, to nikakvog smisla nema) na troje, pa uze piletinu i na zalogajčiće, i stavi pred muža i sjede. a ja gledam razjapljenih usta bez mrve stida i prvi put u života jako želim glasno negativno ocijeniti nečiji stil života. ali nemam riječi. muž sjedi opušteno, ne gleda šta ona radi, ne reče ni hvala. još me drži želja da ritmično udaram glavom o zid i ponavljam: zašto, zašto, zašto.. i svjesna sam asocijacije, ali nek to rade u privatnosti svoga doma. osta mi meso, nisam mogla pojesti.

02.09.2016.

2.9.

baš me nešto uzrujava što svaki post mora imati naslov. nesreća je što živim u ovom postmodernom vremenu, pa ne vjerujem ni u šta. kriv je derida, lakan ili koji već sanavabič vid mader išuz čiji su pipci ostali u meni. gledam sliku djeteta koje spava na starom mostu pod vedrim nebom, gledam i plačem. podijelim je na fb-u, ne mogu to ne uraditi, svejednako misleći ko je i zašto počeo širiti te slike u predizbornom vaktu. mislim, baš sad da se pojave, a mostarci kažu da su ta djeca svakog ljeta tu. kakav li je lik taj koji se sjetio zloupotrijebiti zloupotrebljavanje te djece, kakvi su njegovi mader išuz. i jesam li ja budala što se tome čudim. i gdje budu ta djeca preko zime, je li im hladno, jesu li bolesna, nema nikog da ih pokrije, zašto mi ne možemo učiniti ništa. ima li uopće dobrih ljudi u politici, može li ih biti kad u ovoj jadu i bijedi dobiju neku moć i paru. ima li uopće dobrih ljudi među ljudima.

12.08.2016.

Bol bolujem

Avaj, pokvario mi se kalkulator. Sretni kalkulator. Nije mi dobro, razmišljam da odustanem od ispita. Zaoprave.

25.07.2016.

Striko

Obrisala sam sve postove. Sad mi žao. Žao mi što mi što sam obrisla te djeliće vremena, mene, sanjanja i namišljanja. I pokoje stvarne priče. Sjećam ga se u smeđem odijelu, obavezno sa prslukom. I blagim mirisom ustajalosti i bijelog luka. Za pritisak. Striko je poslije onog rata završio Učiteljsku školu i tadašnja država ga poslala u neko selo. Tamo je Učo bio bog i batina. Sve što ste gledali u jugoslovenskim filmovima - istina je. Ali njemu se nije svidjela seoska idila, vratio se kući, u Sarajevo, i završio PMF. Odmah dobi posao u nekoj gradskoj školi. Profa, zgodan, pametan, prilika, okretale su se cure oko njega. Ali on je svakoj manu našao. Ova mu popišana ova nedopišana, dok nije naišao na jednu sa zrnom ludila u genima i oženio baš nju. Dobio je sina, jedinog nasljednika našeg prezimena, kako je znao prigovoriti mom ocu koji je blagoslovljen sa dvije kćeri. Ali nasljednik povuče čudni gen i nikad se u potpunosti ne uklopi u život. Striko je radio s njim, učio ga da svira, da se druži, da zavodi žene, sve didaktički i metodički, sve dok se jednog dana nije probudio mrtav. Tad sam prvi i posljednji put vidjela djetinje izgubljen pogled u plavim očima mog oca. Dugo iza toga nije igrao šaha. Moj tata. Nema ga više. Nema strike. Nema ni njegovog sina, umro je za ručkom sa 35, samo glavu spustio na sto. Mama mu nije plakala. Nekako crna i tmurna, rekla je samo da joj je drago što je nije nadživio. Posljednjeg u plemenu pojedoše mravi.

17.03.2015.

Oci mojih kceri

Cetiri ljubavnika cetiri upitnika cetiri bunara cetiri njezna cvijeta Da mi ih je vidjeti procvale


Stariji postovi